Ražanac
Ime mjesta Ražanca prvi se put spominje 1332. godine u popisu dobara zadarskog plemića Vučine Martinušića . No brojni nalazi predmeta iz kamenog doba, veliki grobni humak iz ranog brončanog doba na položaju Šibenik, te arheološki neistraženi liburnski grobovi sjeverozapadno od mjesta, na lokalitetu Gajetovica, svjedoče o kontinuitetu naseljenja još od prethistorijskog doba. Najznačajniji ostaci liburnske kulture sačuvani su u Radovinu i na poluotoku Ljuba, na kojem su još vidljive umjetno stvorene forme brda Venac, pretvorenog u prirodnu utvrdu.
Premda značajniji ostaci iz rimskog doba za sada nisu dokumentirani, otkriće ranokršćanske dvojne bazilike u Podvršju svjedoči da je i tijekom kasne antike područje između dvaju plodnih polja ostalo centar naseljenosti. Pretpostavlja se da je negdje u blizini bazilike ranije postojao antički hram, od kojeg su pojedini dijelovi dospjeli u ziđe bazilike. Taj važan ranokršćanski spomenik nije preživio najezdu barbara . Zapaljen je i zapušten, a težište života preselilo se iz pitome udoline ponovo na poluotok Ljubu, strateški položaj koji je u tim nemirnim vremenima bilo lakše braniti.
Kastrum Ljuba je tijekom srednjeg vijeka postao značajna utvrda i u širim okvirima zadarske regije. Poslužio je kao sjedište najprije templarima, a zatim ivanovcima, da bi nakon mletačkog osvajanja Dalmacije početkom 15. stoljeća dospio u posjed zadarske plemićke porodice Matafar.
U 15. stoljeću Ražanac je sjedište župe s crkvom Sv. Andrije , a zbog dominantnog položaja nad plodnom dolinom, te brojnih mlinova za brašno, postaje centar mikroregije kojem gravitiraju okolna mjesta. U to je vrijeme selo najvećim dijelom feudalni posjed zadarske plemićke porodice Carnarutis.
Dana 1. svibnja 1507. godine, zbog opasnosti od Turaka, ugovorili su predstavnici zadarskih plemićkih porodica čiji su se posjedi nalazili na području Ražanca s mještanima Ražanca i okolnih sela izgradnju utvrde na plitkom poluotoku uz more, na mjestu Pisak, u koju bi se u slučaju potrebe Ražančani mogli skloniti. Već 1510. godine utvrđenje je bilo dovršeno, a sastojalo se od dvije manje i jedne velike kule povezane zidom, koje su zatvarale prilaz poluotoku. S takvim je izgledom Ražanac ucrtan i na čuvenoj karti Sjeverne Dalmacije i Like što ju je tridesetih godina 16. stoljeća izradio M. Pagano . U težnji da budu što bliže sigurnom utočištu, mještani su se vremenom sasvim preselili s položaja uz crkvu Sv. Andrije na položaj uz utvrdu, to jest na mjesto gdje se selo i danas nalazi.
Utvrde Ražanca zacijelo su dobro poslužile u obrani od napada Turaka u vrijeme Ciparskog rata, kada su pali Posedarje, Vinjerac i Poličnik, zatim ponovo za vrijeme Kandijskog rata 1645. godine, kada je vranski Halilbeg bez uspjeha napadao mjesto. No, 1646. godine, kada mu je u pomoć došao i bosanski paša Ibrahim sa 20000 vojnika, uspio je zauzeti Ražanac, koji su branitelji sami zapalili. Ipak, kontinuitet naseljenja nije ni time prekinut. Tijekom čitavog razdoblja borbi s Turcima, Ražanac je služio kao utočište izbjeglicama iz okupiranih područja, što je dovelo i do demografskih promjena, pa je broj stanovnika ipak konstantno rastao. Kao jedina prava utvrda na području od Novigradskog mora do Ljubačkih vrata Ražanac je tijekom nemirnih vremena postao gravitacijski centar čitavog područja.
Sredinom 19. stoljeća podignuta je u Ražancu, na mjestu starije, monumentalna župna crkva neoromaničkih stilskih obilježja, te 1856. godine posvećena Gospi od Ružarija.
Godine 1880. Ražanac je brojao 849 stanovnika, po čemu je bio najveće selo unutar tadašnje Ninske općine. Od 1945. do 1962. godine Ražanac je bio sjedište općine.
Mjesto je dobilo školu 1865., vodovod 1913., struju 1960., a automatsku telefonsku centralu 1990. godine. Godine 1959. u mjestu je sagrađena tvornica za preradu plastike.
Konačno, u Domovinskom ratu 1991/92. godine postao je Ražanac centrom organiziranja obrane, te prvim utočištem za prognanike iz susjednih okupiranih i razorenih mjesta.
Od 1993. godine Ražanac je sjedište Općine Ražanac .
prof. Dr. Sc. Emil Hilje
Ražanac iz zraka
